srijeda, 30.06.2010.

Gemma Malley: DEKLARACIJA







deklaracija
NASLOV (NASLOV ORIGINALA):Deklaracija (The Declaration)
AUTORICA: Gemma Malley
STRANA: 208 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Algoritam, 2009.


SAŽETAK:
Zovem se Anna.
Zovem se Anna i ne bih trebala biti ovdje. Ne bih smjela postojati. Ali postojim. Nisam ja za to kriva. Ni od koga nisam tražila da se rodim. Ali ni to ne bi ništa promijenilo. No, rano su me uhvatili, što ipak sluti na dobro.
Anna je djevojčica koja u maloj, debeloj bilježnici s koricama od blijedoružičaste kože vodi tajni dnevnik. Svake ga noći brižljivo skriva kako se ne bi uvalila u neprilike kršeći pravila.
Život na Majuru uređen je pravilima, pravilima koja morate naučiti poštivati kako biste se iskupili za kršenje najvećeg pravila. Anni je posve jasno da za svoje mjesto na Majuru mora biti itekako zahvalna jer su njezini roditelji bili vrlo neodgovorni kad su odlučili imati dijete. Prekršili su pravilo koje ljudima brani imati djecu i sada Anna mora ispaštati zbog njihova sebičnoga čina. Morat će naučiti kako se odužiti društvu i kako postati Vrijedna Imovina.
No jednoga dana na Majur stiže Peter. Anna će od njega saznati nevjerojatne stvari – stvari o svojim roditeljima, o zloglasnoj Deklaraciji i, što je najvažnije, o životu izvan Majura. Neće proći dugo i Anna će početi preispitivati sve ono što su je godinama učili da ne preispituje.
KOMENTAR:
U poplavi knjiga za mlade o vampirima, vukodlacima, duhovima, živim mrtvacima i inim mitskim bićima na granicama našeg svijeta u minimalno tri nastavka Deklaracija mi se doimala kao dašak svježine. I mogu reći da to zaista i je u jednu ruku. U drugu ruku i nije baš. Dakle, u prvu ruku; priča je jako dobro osmišljena (pogotovo ovaj dio vezan uz okvir tj. svijet 2140. godine), radnja je napeta, super brzo se odvija i poprilično je uznemirujuća u nekim dijelovima što su definitivno velik plus. U drugu ruku; priča je tek prvi dio trilogije i odnos između dva glavna lika Anne i Petera mi je u jednom segmentu nerealan.
Ali da krenem od početka - od distopičnog okvira. Gemma Malley je zaista jako dobro zamislila svijet budućnosti te 2140. godine. Svijet Deklaracije je svijet u kojem žive viškovi (većinom djeca ili mladi ljudi) i legalni (većinom srednjovječni ljudi). To je svijet u kojem je otkriven „lijek“ za dugovječnost koji je s jedne strane doveo do potrebe za regulacijom broja ljudi na planetu, kao i većom brigom za resurse što je automatski povuklo za sobom to da ljudi nemaju djecu tako da većina djece koja su rođena su rođena ilegalno i oni bivaju višak. Viškove ili ubijaju ili ih šalju na preodgoj u domove prema kojima sirotište s početka Olivera Twista je luksuzno dječje odmaralište. Sve navedeno je propisano u Deklaraciji. Premda autorica ne piše previše o političkom sustavu Velike Britanije te daleke 2140. godine, on se čini kao određena vrsta totalitarnog sustava u kojem glavnu riječ ima farmaceutska(e) kompanija(e) koja(e) proizvodi(e) „lijek“ za dugovječnost. Nadalje to je svijet u kojem nema izuma ni napretka (osim kad se radi o lijeku za dugovječnost) jer naprosto ljudi predugo žive i umorili su se od toga da stalno nešto novo izmišljaju, a upravo zbog toga se i toliko protive rađanju djece jer mladi su oni koji donose napredak. Ono što knjigu čini vrijednom je svakako distopičan svijet u koji Gemma Malley smješta radnju. Razlog leži u činjenici mogućnosti ostvarenja ovdje danog scenarija. Uzmemo li u obzir da ljudi žele sve duže živjeti, duže sve mlađe izgledati postoji velika mogućnost da farmaceutske tvrtke zaista pokušaju izumiti „lijek“ koji će izliječiti ono bolesti koje nas najviše ubijaju i držati ljudski rod dugo na životu. Naravno tada postaje vjerojatan svijet budućnosti kakvog ga ocrtava autorica ovog romana.
Ipak knjiga pati od nekih nedostataka. Prvi nedostatak je to što je ovo tek prvi dio trilogije. Ma jasno mi je, čemu pisati jednu debelu knjigu kad svi mogu bolje zaraditi ako se napišu tri, ali opet to me poprilično odbija od čitanja. I dok kod nekih trilogija u prvom dijelu se dobije dojam određene završenosti, ovdje je autorica ostavila veliki broj otvorenih pitanja na koja će, nadam se, dati odgovore do zadnjeg dijela. Druga stvar koja mi je zasmetala je odnos među glavnim likovima Annom i Peterom. Prva stvar je to što oni postanu par. Knjiga bi bila jednako dobra i da nije bilo poljupca i da se nije naglašavalo to da se oni vole (ne zna da li je to neka uređivačka politika urednika literature za mlade da u knjigama treba biti te romantične crte). Drugo, autorica je na kraju zabrlja s likom Anne, tj pretvori je od djevojke koja se zna za sebe izboriti u o Peteru ovisnu djevojčicu. Jasno je da su Anni dugih dvanaest godina ispirali mozak s tim da je a) ona Višak i b) da ne bi trebala postojati, ali opet iz svega rečenog tijekom većine knjige Anna mi se ne čini glupa osoba, naprotiv. Međutim, uvodeći Petera, prvo kao njezinog spasitelja, zatim i kao nekoga tko će joj objasniti kako svijet funkcionira te stavljajući ih na oprečne pozicije vezano uz rješavanje problema sukoba Viškova i Legalnih (Anna se brine za djecu koja su ostala zarobljena na Majuru, dokle Peter vidi širu sliku i želi spasiti svih te se tu djecu može shvatiti kao kolateralne žrtve) autorica Annu stavlja u neravnopravan položaj prema Peteru te podcjenjuje i degradira njezin lik. Ono što se čini je da Annin identitet će uvelike biti ovisan o njezinom odnosu s Peterom, a da će Peter voditi u njemu glavnu riječ.
Sve u svemu Deklaracija mi je bila zanimljiva knjiga, u nekim dijelovima (scene zlostavljanja djece na Majuru) poprilično potresna, u drugima zabavna i na kraju i tužna. Mogu reći da mi je dala misliti, posebice oko pitanja mladosti i dugovječnosti. Nadam se da će autorica poraditi na liku Anne te da je neće pretvoriti u plašljivu malu djevojčicu ovisnu o muškarcu, već da će lik izrasti u hrabru i samosvjesnu ženu.

- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.06.2010.

Cammie McGovern: IZRAVAN POGLED






izravan pogled naslovnica
NASLOV (NASLOV ORIGINALA): Izravan pogled (Eye contact)
AUTORICA: Cammie McGovern
STRANA: 244 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Algoritam, 2007.

SAŽETAK:
Dok se dječje zadjevice na igralištu osnovne škole Woodside tijekom odmora rasplamsavaju, dvoje učenika, dječak i djevojčica, nestaju. Posljednji put viđeni su kako prolaze nogometnim igralištem prema šumi koja se nalazi iza škole. U satima koji će uslijediti, oboje će djece biti pronađeno. Adam, devetogodišnji autistični dječak, kako će se ispostaviti, jedini je preživjeli svjedok nezamislivog zločina – ubojstva djevojčice s kojom se neposredno prije igrao u školskom dvorištu.
Dječak koji jedva govori u svoje dobre dane, međutim, i nije neki svjedok. Nakon ubojstva posve se povukao u svoj zatvoreni svijet u koji njegova majka Cara jedina ima pristup. Susjedstvo je u šoku, njezin sin nije u stanju policijsku istragu pokrenuti s mrtve točke, pa se, u spletu razvoja događaja, Cara mora pretvoriti u svojevrsnu istražiteljicu počinjenog zločina. Jer, ona je jedina osoba koja prepoznaje Adamov izravan pogled, jedini siguran način komunikacije kojim dječak potvrđuje svoj odnos s okolinom. No, što se više približava razotkrivanju istine koja bi njezinom sinu pomogla da izliječi traumu, a policiji da uhvati ubojicu, Carina zamršena prošlost izronit će iz mraka u koji je tako dugo bila zavijena.
Izravan pogled, drugi roman spisateljice Cammie McGovern, i same majke autističnog djeteta, triler je stranica ispunjenih napetošću, no i dirljiva i potresna priča o nježnom i zamršenom odnosu između majke i njezina djeteta; priča o boli, strahu i nesigurnosti, koje proizlaze iz napuštanja sigurnog terena jezične komunikacije. Zbog toga su u romanu Izravan pogled mnogobrojni čitatelji i čitateljice u temi autizma prepoznali otvoreni i osjetljiv prostor međuljudske komunikacije, koju je tako teško izgraditi a tako lako izgubiti.

KOMENTAR:
Izravan pogled je žanrovski teško definirati. To je knjiga koja nije kriminalistički roman u punom smislu te riječi. Ubojstvo djevojčice autorica koristi kao pokretača priče. Ovo nije u potpunosti ni obiteljska drama jer u fokusu je mnogo više odnosa i obitelji da bi je se moglo okarakterizirati obiteljskom dramom. Na kraju i zbog složenosti odnosa između pojedinih likova ovaj roman se može smatrati svojevrsnim psihološkim trilerom u nastajanju.
Točka preokreta u kojoj svi likovi doživljavaju korjenitu promjenu u svojim životima je ubojstvo desetogodišnje Amelije. S ovim događajem počinje priča koja od tog trenutka ide naprijed, a povremeno se vraća i u prošlost. Raspetljavajući prošlost dobiva se potpuni uvid u događaje koji su na kraju promijenili živote svim likovima, a ne samo onima uz koje su direktno vezani. Glavni lik (ili možda bolje rečeno lik koji je u središtu romana i kojem je autorica posvetila najviše prostora) je Cara, samohrana majka autističnog devetogodišnjeg Adama. Zatim tu su Morgan i Chris, dječaci koji zajedno pohađaju, kako je Morgan naziva, grupu za ljude koji nemaju drugih prijatelja, tj. grupu za djecu sa posebnim potrebama - različitim psihozama i fobijama. Kevin i Suzett kao Carini bivši (a potencijalno i budući) prijatelji zauzimaju važno mjesto u priči. Na kraju se u knjizi još javljaju Morganova majka, Jane Daly, Amelijina nastavnica te Teddy, Suzettin brat. Ono što je zajedničko svim ovim likovima je da su svi oni bez prijatelja iz ovog ili onog razloga. I dok kod Adama autizam je kočnica u komunikaciji s vanjskim svijetom, većina drugih likova (oni punoljetni) svjesno odabire živjeti bez prijatelja. Najteži teret samoće nose djeca Chris i Morgan koji su zbog svojih posebnih potreba žrtve vršnjačkog nasilja. Ipak, čini se da, bez obzira na to djeca posebice Adam, Morgan i Amelija lakše ostvaruju kontakte jedni s drugima nego odrasli koji su uvelike nakrcani teretima iz svoje prošlosti.
Radnja knjige je složena i autorica vuče nekoliko paralelnih radnji, zbog kojih je i teško knjigu žanrovski odrediti, kako je to na početku već rečeno. Jedna je istraga ubojstva, druga je priča o Carinoj prošlosti i njezinom prijateljstvu s Suzett i Kevinom. Treća je odnos Care i Adama kroz koju autorica pruža uvid u svakodnevnicu života s autističnim djetetom, ali i u bezgraničnu i nesebičnu ljubav majke prema djetetu. Četvrta, koja je prikazana kroz prizmu Chrisa i Morgana se odnosi na ružnu stranu vršnjačkog nasilja te posljedica koje one sa sobom nose. Kroz ovu radnju autorica pokazuje pakao kroz koji prolaze zlostavljana djeca, nemoć školskog sustava da se suoči i riješi ovaj problem, njegove posljedice na žrtve kao i njihove načine preživljavanja.
Dio romana Izravan pogled koji stoji na klimavim nogama je odnos Care i Kevina. Njihov odnos zaokružuje radnju od samog početka pa sve do kraja i njega je autorica učinila ključnim za priču. Međutim, koliko god se on činio važan smatram da ga je trebala učiniti manje bolesnim. Kevinova opsjednutost Carom kroz godine na trenutke poprima obilježja trilera, a njezin oprost Kevinu na kraju romana je poprilično mlak i bezazlen s obzirom na štetu koju joj je on nanio svojim postupcima. Nadalje odnos unutar trokuta Cara, Kevin, Suzett kao da je preuzet iz sadržaja sapunice s tim da nisu motivi raspada odnosa dva ženska lika nisu potpuno jasni. Baš zbog toga što autorica inzistira na Carinom suočavanju i raščišćavanju s prošlošću i svojim bivšim prijateljima ovaj dio knjige je trebao biti bolje napravljen. Ovaj dio, to jest prvenstveno Kevinova opsesija je mogla biti znatno ublažena, a sama priča ne bi izgubila na svojoj jačini.
Sve u svemu Izravan pogled je kompleksna i nadasve zanimljiva knjiga koja me nije ostavila ravnodušnom, već me potaknula na razmišljanje o mojim samoćama i prijateljstvima, kao i o samoćama i prijateljstvima onih oko mene.

- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #