petak, 02.07.2010.

Judy Blume: ZAUVIJEK







zauvijek
NASLOV (NASLOV ORIGINALA): Zauvijek (Forever)
AUTORICA: Judy Blume
STRANA: 205 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Mozaik knjiga d.o.o., 2001.

SAŽETAK:
Katherine i Michael upoznali su se na tulumu. Privlačnost je bila očigledna i ubrzo je prerasla u ljubav, a zatim u jednu posebnu i neponovljivu vezu. A onda, kad su shvatili da će se voljeti zauvijek, na red je došao i seks... No, budućnost nije onakva kakvom su je zamišljali, lako su podržavali i odobravali njihovu vezu, roditelji su odlučili da će njihova djeca ljeto provesti odvojeno... Zauvijek Judy Blume klasični je roman američke mladeži koji je mnogim generacijama olakšao put u život i ljubav. Zanimljivo i neposredno ispričana priča pravi je, zapravo, priručnik koji mladim ljudima pomaže svladati osjećaje koji ih obuzmu u trenucima prvih ošamućenosti, kad pomisle da će njihova prva ljubav trajati zauvijek...
KOMENTAR:
Knjiga Judy Blume Zauvijek je objavljena 1975. godine u SAD-u i veoma brzo nakon toga se našla na meti cenzora. Razlog? Ima ih više. Seks prije braka, eksplicitne scene seksa, otvorenog razgovora o seksu između tinejđerica, maloljetničke trudnoće, pitanje pobačaja i kontracepcije. Kad se razlozi stave na hrpu izgleda kao da se radi o erotskom romanu za tinejđere, ali ova knjiga je miljama daleko od toga. Zauvjek je snažan, inteligentno napisan roman, koji govori na iskren i otvoren način o seksualnosti tinejđera, posebice djevojaka. On ne propagira seks u smislu seksajte se s kim, gdje god i kad god, već propituje i pokušava dati odgovore na pitanja vezana uz seks, pogotovo ono koje muči većinu mladih ljudi koji stupaju u seksualne odnose: kako, kada i s kim. Tako je veoma zanimljiv razgovor između dviju glavnih junakinja romana Katherine i Erice u kojem njih dvije razgovaraju o povezanosti seksa i ljubavi:
- Jesi li još uvijek djevica? – upita Erica.
- Jesam.
- A on?
- Ne znam… nisam ga pitala.
- Razmišljala sam- reče Erica – kako ne bi bilo loše poševiti se prije koledža.
- Tek tako?
- Naravno, trebao bi mi se sviđati.
- A ljubav
- Ne treba ti ljubav da bi se s nekim seksao.
- Ali s ljubavlju znači više.
- Ne znam. Kažu da prvi put ionako nikad nije dobro.
Naravno Katherine i Michael se seksaju i to dosta, ali seks ne određuje njihov odnos, već mladenačka ljubav, uzajamno poštivanje i prijateljstvo. Katherine je veoma odgovorna djevojka koja ne pada u krevet s Michelom nakon prvog susreta. Prije samog stupanja u odnos oni veoma otvoreno razgovaraju o tome, ona odlazi u kliniku po kontracepciju (ipak su to 1970te), drugim riječima odgovorno i zrelo se upušta u njih. Katherine čak i diktira cijeli odnos, kako onaj ljubavni tako i seksualni, između nje i Michaela. Ona ne gubi svoj identitet, niti definira sebe putem svog odnosa s Michaelom. Katherine je tinejđerica koja čvrsto stoji s obje noge na nogama. Ona ne žali zbog svojih postupaka već ih smatra posebnima. Što uistinu govori o njezinoj zrelosti. I drugi ženski likovi su veoma dobro napisani Erica Katherinina najbolja prijateljica; Katherinina baka koja joj šalje časopise iz kojih ova saznaje o promjenama u pubertetu, seksualnosti, kontracepciji; Katherinina majka s kojom ona otvoreno može razgovarati o seksu. Posebno zanimljiv lik je Sybil, Ericina sestrična, isto tako tinejđerica, maturantica, seksualno aktivna, koja tijekom romana ostaje trudna i odluči roditi. Razlog zbog čega je ostala trudna i odlučila roditi te dijete dati na usvajanje je iskustvo. I cijela priča o Sybil u nekom drugom romanu bi najvjerojatnije imala tragičan kraj (prerezane vene, previše tableta za spavanje, zatvaranje u psihijatrijsku kliniku i sl), ali budući da se radi o Judy Blume Sybilina budućnost je svijetla i ona odlazi nastaviti svoje školovanje na prestižnom sveučilištu. Što hoće reći da se ne radi o siromašnoj, promiskuitetnoj i neodgovornoj djevojci iz još siromašnije obitelji koja preživljava na socijalnoj pomoći već o djevojci koja je svjesna da može ostati trudna i taj odabir koji radi. Judy Blume ne osuđuje i ne kažnjava svoje likove kakav god njihov izbor bio već na otvoren i iskren način progovara o seksu.
Čitajući Zauvijek na pameti mi je bila rečenica iz knjige Irwina Showa Lucy Crown „Kako mlad mora biti čovjek da kaže 'Zauvijek'!„ I čini mi se da nam Blume upravo to isto želi reći. Katherine i Michael govore jedan drugome da će se zauvijek voljeti (zanimljivo je da Michael je prvi i koji kaže 'volim te' i koji traži da mu Katherine kaže 'zauvijek'). Međutim u jednom trenutku Katherine razmišlja o svojoj prijateljici iz djetinjstva koja je u dugoj vezi i koja je sa svojim dečkom (brucošem) već zacrtala cijeli život (od toga gdje će živjeti do toga koliko će djece imati i kako će im se zvati) te kaže kako joj se „zbog njih život čini tako dosadnim“. Naravno na kraju i sama Katherine dolazi do zaključka da je zauvijek riječ puna težine te da su ona i Michael možda bili deset godina stariji da bi ispalo drugačije te da ona jednostavno nije spremna za zauvijek.
Zauvijek je izvrstan roman. Likovi možda nisu jako kompleksi, niti je radnja nešto ultra brza, međutim to ne umanjuje ni na koji način vrijednost ovog romana. On govori o aktualnoj i tabuiziranoj temi, tinejđerskom seksu otvoreno i bez uvijanja te kao takva ni 35 godina nakon prvog objavljivanja ne gubi na svojoj svježini. Možda danas u vrijeme HIV/AIDS-a bi bio drugačije napisan, ali opet pitanje koje muči i današnje tinejđere kao i one prije 35 godina je ljubav i seks, da ili ne? Zauvijek se ne može shvatiti kao priručnik o seksu upravo zato jer unosi taj element emocija u cijelu priču. On može biti dobro dodatno štivo za seksualni odgoj (ako tako nešto postoji u našim školama). I na kraju da se vratim na pitanje cenzuriranja tj. zabranjivanja u školskim knjižnicama u SAD-u ove (i ne samo ove već i brojnih drugih knjiga Judy Blume). Kada su je pitaju što misli zbog čega je cenzoriraju, ona je odgovara zbog stvarnosti o kojoj pišem. I upravo to je, po meni dovoljan razlog da se pročita ova knjiga.




- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.07.2010.

Jay Asher:TH1RTEEN R3ASONS WHY







13 razloga
 NASLOV (NASLOV ORIGINALA): TH1RTEEN R3ASONS WHY
AUTOR: Jay Asher
STRANA: 288 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Razorbill, 2007.

SAŽETAK:
Clay Jensen, prosječni, pomalo stidljivi srednjoškolac jednoga dana nakon povratka kući na pragu nađe kutiju. U njoj nalazi sedam kazeta koje je snimila Hannah Baker— njegova školska kolegica i simpatija koja je nekoliko tjedana prije toga počinila samoubojstvo. Kazete su namjerno poslane jednom od učenika s uputom da budu dalje poslane slijedećoj osobi na listi. Na kazetama, Hannah trinaestorici osoba objašnjava na koji način su oni igrali ulogu u njezinoj smrti, dajući ima trinaest razloga zašto si je oduzela svoj život. Radoznalost i strah da ne budu otkriveni prisiljava osobe da slušaju kazete i kroz audio priču Hannah otkriva svoju bol te pad u depresiju koji je u konačnici doveo do samoubojstva.
KOMENTAR:
Veoma dugo ova knjiga se nalazila na listi knjiga koje želim pročitati, tako da mojoj sreći nije bilo kraja kada sam otkrila da je dostupna u jednoj od gradskih knjižnica. I nisam se razočarala. Trinaest razloga zašto vratilo mi je vjeru da tamo negdje ima još uvijek dobrih pisaca za mlade koji ne pišu samo o nadnaravnim temama. Već da postoje i oni koji će originalno i inteligentno pisati o stvarima koje muče ne samo mlade ljude nego i sve nas, jer ova knjiga, premda je glavni lik počinila samoubojstvo, nije knjiga o samoubojstvu, već je knjiga prvenstveno o međuljudskim odnosima.
Autor se u Trinaest razloga zašto bavi ozbiljnim pitanje posljedica koje naše riječi i djela, ponekad izrečena i napravljena u šali, mogu imati na osobu. U ovom slučaju jedan ružan trač je pokrenuo lavinu stvari koji je doveo do Hannine smrti. I dok će možda netko reći da je Hannah bila preosjetljiva te da je tračeve i ostale razloge zašto previše uzela k srcu, te da je mogla ili morala tražiti pomoć, smatram da se važnije zapitati koliko naše riječi, djela, a često puta i nečinjenje ništa može imati negativne posljedice na život nama bliskih osoba. Kroz svojih trinaest razloga, Hannah razotkriva onu ružniju stranu nas ljudskih bića. Ona nam pokazuje kako volimo preuveličavati stvari, tračati, osvećivati se nekome preko tuđih leđa, kako smo dvolični, glumimo te kako znamo iskorištavati ljude te ih odbaciti kada nam ne trebaju više. Na žalost ona se ne zaustavlja samo na ružnoj strani ljudske prirode već nam pokazuje i onu crnu u koju spadaju voajeri i silovatelji. Na kraju nam ukazuje i na osobe koje je sustav postavio kako bi nam pomogle, a one nam ne pomognu, već nam savjetuju da prijeđemo preko stvari. Hannah to nije mogla učiniti jer je izgubila vjeru u ljude i svaki puta kada bi se približila nekoj osobi ona ne bi dobila pomoć već bi ju ova dublje gurnula prema ponoru. Ipak dio razloga njezinog samoubojstva proizlazi iz njezine ogorčenosti prema samoj sebi kada ona nije poduzela nešto da bi promijenila situaciju.
Narativ knjige je zanimljiv. Putem sedam kazeta čitatelj saznaje Hanninih trinaest razloga. Ti razlozi su zastrašujući, mučni i tužni. Njihovu težinu razbija Clayeova priča koji slušajući kazete i šećući kroz grad proživljava svu tugu Hanninog pada i samoubojstva.
Trinaest razloga zašto potiče na razmišljanje o svim tim ružnim stranama ljudskog bića. Sve to što je napravljeno Hannah mi zaista radimo jedni drugima svaki dan. I koliko god nam se činilo da je to bezazleno, nije. Jer kad se nađemo na drugoj strani, strani žrtve, koliko god se trudili pokazivati ravnodušnost, to što nam drugi čine nas ipak dotiče i ostavlja posljedice. Kod nekih te posljedice mogu imati tragičan ishod, kao što je bilo s Hannah.
I na kraju jedino što mi je žao što ova knjiga nije prevedena kod nas.




- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 30.06.2010.

Gemma Malley: DEKLARACIJA







deklaracija
 NASLOV (NASLOV ORIGINALA):Deklaracija (The Declaration)
AUTORICA: Gemma Malley
STRANA: 208 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Algoritam, 2009.

SAŽETAK:
Zovem se Anna.
Zovem se Anna i ne bih trebala biti ovdje. Ne bih smjela postojati. Ali postojim. Nisam ja za to kriva. Ni od koga nisam tražila da se rodim. Ali ni to ne bi ništa promijenilo. No, rano su me uhvatili, što ipak sluti na dobro.
Anna je djevojčica koja u maloj, debeloj bilježnici s koricama od blijedoružičaste kože vodi tajni dnevnik. Svake ga noći brižljivo skriva kako se ne bi uvalila u neprilike kršeći pravila.
Život na Majuru uređen je pravilima, pravilima koja morate naučiti poštivati kako biste se iskupili za kršenje najvećeg pravila. Anni je posve jasno da za svoje mjesto na Majuru mora biti itekako zahvalna jer su njezini roditelji bili vrlo neodgovorni kad su odlučili imati dijete. Prekršili su pravilo koje ljudima brani imati djecu i sada Anna mora ispaštati zbog njihova sebičnoga čina. Morat će naučiti kako se odužiti društvu i kako postati Vrijedna Imovina.
No jednoga dana na Majur stiže Peter. Anna će od njega saznati nevjerojatne stvari – stvari o svojim roditeljima, o zloglasnoj Deklaraciji i, što je najvažnije, o životu izvan Majura. Neće proći dugo i Anna će početi preispitivati sve ono što su je godinama učili da ne preispituje.
KOMENTAR:
U poplavi knjiga za mlade o vampirima, vukodlacima, duhovima, živim mrtvacima i inim mitskim bićima na granicama našeg svijeta u minimalno tri nastavka Deklaracija mi se doimala kao dašak svježine. I mogu reći da to zaista i je u jednu ruku. U drugu ruku i nije baš. Dakle, u prvu ruku; priča je jako dobro osmišljena (pogotovo ovaj dio vezan uz okvir tj. svijet 2140. godine), radnja je napeta, super brzo se odvija i poprilično je uznemirujuća u nekim dijelovima što su definitivno velik plus. U drugu ruku; priča je tek prvi dio trilogije i odnos između dva glavna lika Anne i Petera mi je u jednom segmentu nerealan.
Ali da krenem od početka - od distopičnog okvira. Gemma Malley je zaista jako dobro zamislila svijet budućnosti te 2140. godine. Svijet Deklaracije je svijet u kojem žive viškovi (većinom djeca ili mladi ljudi) i legalni (većinom srednjovječni ljudi). To je svijet u kojem je otkriven „lijek“ za dugovječnost koji je s jedne strane doveo do potrebe za regulacijom broja ljudi na planetu, kao i većom brigom za resurse što je automatski povuklo za sobom to da ljudi nemaju djecu tako da većina djece koja su rođena su rođena ilegalno i oni bivaju višak. Viškove ili ubijaju ili ih šalju na preodgoj u domove prema kojima sirotište s početka Olivera Twista je luksuzno dječje odmaralište. Sve navedeno je propisano u Deklaraciji. Premda autorica ne piše previše o političkom sustavu Velike Britanije te daleke 2140. godine, on se čini kao određena vrsta totalitarnog sustava u kojem glavnu riječ ima farmaceutska(e) kompanija(e) koja(e) proizvodi(e) „lijek“ za dugovječnost. Nadalje to je svijet u kojem nema izuma ni napretka (osim kad se radi o lijeku za dugovječnost) jer naprosto ljudi predugo žive i umorili su se od toga da stalno nešto novo izmišljaju, a upravo zbog toga se i toliko protive rađanju djece jer mladi su oni koji donose napredak. Ono što knjigu čini vrijednom je svakako distopičan svijet u koji Gemma Malley smješta radnju. Razlog leži u činjenici mogućnosti ostvarenja ovdje danog scenarija. Uzmemo li u obzir da ljudi žele sve duže živjeti, duže sve mlađe izgledati postoji velika mogućnost da farmaceutske tvrtke zaista pokušaju izumiti „lijek“ koji će izliječiti ono bolesti koje nas najviše ubijaju i držati ljudski rod dugo na životu. Naravno tada postaje vjerojatan svijet budućnosti kakvog ga ocrtava autorica ovog romana.
Ipak knjiga pati od nekih nedostataka. Prvi nedostatak je to što je ovo tek prvi dio trilogije. Ma jasno mi je, čemu pisati jednu debelu knjigu kad svi mogu bolje zaraditi ako se napišu tri, ali opet to me poprilično odbija od čitanja. I dok kod nekih trilogija u prvom dijelu se dobije dojam određene završenosti, ovdje je autorica ostavila veliki broj otvorenih pitanja na koja će, nadam se, dati odgovore do zadnjeg dijela. Druga stvar koja mi je zasmetala je odnos među glavnim likovima Annom i Peterom. Prva stvar je to što oni postanu par. Knjiga bi bila jednako dobra i da nije bilo poljupca i da se nije naglašavalo to da se oni vole (ne zna da li je to neka uređivačka politika urednika literature za mlade da u knjigama treba biti te romantične crte). Drugo, autorica je na kraju zabrlja s likom Anne, tj pretvori je od djevojke koja se zna za sebe izboriti u o Peteru ovisnu djevojčicu. Jasno je da su Anni dugih dvanaest godina ispirali mozak s tim da je a) ona Višak i b) da ne bi trebala postojati, ali opet iz svega rečenog tijekom većine knjige Anna mi se ne čini glupa osoba, naprotiv. Međutim, uvodeći Petera, prvo kao njezinog spasitelja, zatim i kao nekoga tko će joj objasniti kako svijet funkcionira te stavljajući ih na oprečne pozicije vezano uz rješavanje problema sukoba Viškova i Legalnih (Anna se brine za djecu koja su ostala zarobljena na Majuru, dokle Peter vidi širu sliku i želi spasiti svih te se tu djecu može shvatiti kao kolateralne žrtve) autorica Annu stavlja u neravnopravan položaj prema Peteru te podcjenjuje i degradira njezin lik. Ono što se čini je da Annin identitet će uvelike biti ovisan o njezinom odnosu s Peterom, a da će Peter voditi u njemu glavnu riječ.
Sve u svemu Deklaracija mi je bila zanimljiva knjiga, u nekim dijelovima (scene zlostavljanja djece na Majuru) poprilično potresna, u drugima zabavna i na kraju i tužna. Mogu reći da mi je dala misliti, posebice oko pitanja mladosti i dugovječnosti. Nadam se da će autorica poraditi na liku Anne te da je neće pretvoriti u plašljivu malu djevojčicu ovisnu o muškarcu, već da će lik izrasti u hrabru i samosvjesnu ženu.

- 20:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 25.06.2010.

Cammie McGovern: IZRAVAN POGLED






izravan pogled naslovnica
 NASLOV (NASLOV ORIGINALA): Izravan pogled (Eye contact)
AUTORICA: Cammie McGovern
STRANA: 244 str
IZDAVAČ I GODINA IZDANJA: Algoritam, 2007.

SAŽETAK:
Dok se dječje zadjevice na igralištu osnovne škole Woodside tijekom odmora rasplamsavaju, dvoje učenika, dječak i djevojčica, nestaju. Posljednji put viđeni su kako prolaze nogometnim igralištem prema šumi koja se nalazi iza škole. U satima koji će uslijediti, oboje će djece biti pronađeno. Adam, devetogodišnji autistični dječak, kako će se ispostaviti, jedini je preživjeli svjedok nezamislivog zločina – ubojstva djevojčice s kojom se neposredno prije igrao u školskom dvorištu.
Dječak koji jedva govori u svoje dobre dane, međutim, i nije neki svjedok. Nakon ubojstva posve se povukao u svoj zatvoreni svijet u koji njegova majka Cara jedina ima pristup. Susjedstvo je u šoku, njezin sin nije u stanju policijsku istragu pokrenuti s mrtve točke, pa se, u spletu razvoja događaja, Cara mora pretvoriti u svojevrsnu istražiteljicu počinjenog zločina. Jer, ona je jedina osoba koja prepoznaje Adamov izravan pogled, jedini siguran način komunikacije kojim dječak potvrđuje svoj odnos s okolinom. No, što se više približava razotkrivanju istine koja bi njezinom sinu pomogla da izliječi traumu, a policiji da uhvati ubojicu, Carina zamršena prošlost izronit će iz mraka u koji je tako dugo bila zavijena.
Izravan pogled, drugi roman spisateljice Cammie McGovern, i same majke autističnog djeteta, triler je stranica ispunjenih napetošću, no i dirljiva i potresna priča o nježnom i zamršenom odnosu između majke i njezina djeteta; priča o boli, strahu i nesigurnosti, koje proizlaze iz napuštanja sigurnog terena jezične komunikacije. Zbog toga su u romanu Izravan pogled mnogobrojni čitatelji i čitateljice u temi autizma prepoznali otvoreni i osjetljiv prostor međuljudske komunikacije, koju je tako teško izgraditi a tako lako izgubiti.

KOMENTAR:
Izravan pogled je žanrovski teško definirati. To je knjiga koja nije kriminalistički roman u punom smislu te riječi. Ubojstvo djevojčice autorica koristi kao pokretača priče. Ovo nije u potpunosti ni obiteljska drama jer u fokusu je mnogo više odnosa i obitelji da bi je se moglo okarakterizirati obiteljskom dramom. Na kraju i zbog složenosti odnosa između pojedinih likova ovaj roman se može smatrati svojevrsnim psihološkim trilerom u nastajanju.
Točka preokreta u kojoj svi likovi doživljavaju korjenitu promjenu u svojim životima je ubojstvo desetogodišnje Amelije. S ovim događajem počinje priča koja od tog trenutka ide naprijed, a povremeno se vraća i u prošlost. Raspetljavajući prošlost dobiva se potpuni uvid u događaje koji su na kraju promijenili živote svim likovima, a ne samo onima uz koje su direktno vezani. Glavni lik (ili možda bolje rečeno lik koji je u središtu romana i kojem je autorica posvetila najviše prostora) je Cara, samohrana majka autističnog devetogodišnjeg Adama. Zatim tu su Morgan i Chris, dječaci koji zajedno pohađaju, kako je Morgan naziva, grupu za ljude koji nemaju drugih prijatelja, tj. grupu za djecu sa posebnim potrebama - različitim psihozama i fobijama. Kevin i Suzett kao Carini bivši (a potencijalno i budući) prijatelji zauzimaju važno mjesto u priči. Na kraju se u knjizi još javljaju Morganova majka, Jane Daly, Amelijina nastavnica te Teddy, Suzettin brat. Ono što je zajedničko svim ovim likovima je da su svi oni bez prijatelja iz ovog ili onog razloga. I dok kod Adama autizam je kočnica u komunikaciji s vanjskim svijetom, većina drugih likova (oni punoljetni) svjesno odabire živjeti bez prijatelja. Najteži teret samoće nose djeca Chris i Morgan koji su zbog svojih posebnih potreba žrtve vršnjačkog nasilja. Ipak, čini se da, bez obzira na to djeca posebice Adam, Morgan i Amelija lakše ostvaruju kontakte jedni s drugima nego odrasli koji su uvelike nakrcani teretima iz svoje prošlosti.
Radnja knjige je složena i autorica vuče nekoliko paralelnih radnji, zbog kojih je i teško knjigu žanrovski odrediti, kako je to na početku već rečeno. Jedna je istraga ubojstva, druga je priča o Carinoj prošlosti i njezinom prijateljstvu s Suzett i Kevinom. Treća je odnos Care i Adama kroz koju autorica pruža uvid u svakodnevnicu života s autističnim djetetom, ali i u bezgraničnu i nesebičnu ljubav majke prema djetetu. Četvrta, koja je prikazana kroz prizmu Chrisa i Morgana se odnosi na ružnu stranu vršnjačkog nasilja te posljedica koje one sa sobom nose. Kroz ovu radnju autorica pokazuje pakao kroz koji prolaze zlostavljana djeca, nemoć školskog sustava da se suoči i riješi ovaj problem, njegove posljedice na žrtve kao i njihove načine preživljavanja.
Dio romana Izravan pogled koji stoji na klimavim nogama je odnos Care i Kevina. Njihov odnos zaokružuje radnju od samog početka pa sve do kraja i njega je autorica učinila ključnim za priču. Međutim, koliko god se on činio važan smatram da ga je trebala učiniti manje bolesnim. Kevinova opsjednutost Carom kroz godine na trenutke poprima obilježja trilera, a njezin oprost Kevinu na kraju romana je poprilično mlak i bezazlen s obzirom na štetu koju joj je on nanio svojim postupcima. Nadalje odnos unutar trokuta Cara, Kevin, Suzett kao da je preuzet iz sadržaja sapunice s tim da nisu motivi raspada odnosa dva ženska lika nisu potpuno jasni. Baš zbog toga što autorica inzistira na Carinom suočavanju i raščišćavanju s prošlošću i svojim bivšim prijateljima ovaj dio knjige je trebao biti bolje napravljen. Ovaj dio, to jest prvenstveno Kevinova opsesija je mogla biti znatno ublažena, a sama priča ne bi izgubila na svojoj jačini.
Sve u svemu Izravan pogled je kompleksna i nadasve zanimljiva knjiga koja me nije ostavila ravnodušnom, već me potaknula na razmišljanje o mojim samoćama i prijateljstvima, kao i o samoćama i prijateljstvima onih oko mene.

- 20:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #